Interview koji se u Hrvatskoj nije smio objaviti:

 

Pitanje:

G. Kačinari, objasnite nam ukratko genezu Vašeg odnosa sa Zagrebačkom bankom, tj. Kako ste postali dioničar Zabe?

 

Pašk Kačinari:

Stvar je počela tako da sam, prilikom podizanja kredita kod "Zagrebačke banke" za kupnju poslovnog prostora, morao položiti iznos od tadašnjih 100.000 DEM za otvaranje "garantnog depozita". To je bio uvjet za podizanje kredita. Iz tog depozita je "Zagrebačka banka" morala kupiti dionice, i to svoje vlastite dionice, izravno iz emisije. To znači po njihovoj nominalnoj cijeni.

 

Pitanje:

Kada je sve to počelo, u kojem vremenu?

 

Pašk Kačinari:

Taj depozit je otvoren kad sam ja položio novac, a to je bilo dana 13.11.1990. Na položeni iznos novca išla je kamata, a u ugovoru je pisalo da se on sklapa na 13 mjeseci, i istekom tog roka produljuje za daljnjih 13 mjeseci, i to sve dok ga jedna strana izrijekom ne raskine. Dakle ugovor je ostao na snazi do raskida.

 

Pitanje:

Da li je Zaba zatim kupila dionice u Vaše ime, i kada?

 

Pašk Kačinari:

Kad su oni točno kupili dionice, i kako su uopće došli do tih datuma koje spominju, to samo Bog zna. Međutim, ja sam od njih dobio: Obavijest od 24.04.1991., kojom me izvješćuju da su kupili dionice, te Potvrdu od 02.05.1991., kojom pak izvješćuju da su te iste dionice kupili, ali dana 30.04.1991.

 

Pitanje:

Da li je Zaba time ispunila svoje ugovorne obveze prema Vama, kao njenom dioničaru?

 

Pašk Kačinari:

Oni time nisu niti ispunili svoju obvezu u cijelosti, niti su zatvorili taj depozit namijenjen kupnji dionica. Prije svega, dionice koje su oni tada kupili, a bilo je ukupno 233 komada, su bile dionice I emisije, serije A, čija je nominalna cijena iznosila 1000,- tadašnjih "markovićevih" dinara, što je onda u prosincu 1991. prešlo u isti iznos Hrvatskih dinara. Dakle kupnjom dionica po nominalnoj cijeni nije se mogao utrošiti depozit, te je on samo umanjen za iznos kupljenih dionica. Za ostatak depozita njima je ostala obveza da meni kupe dionice.

 

Pitanje:

Ali oni tvrde da su tada zatvorili depozit?

 

Pašk Kačinari:

Kako bi ga zatvorili!?. Pa ne prestaje depozit samo tako. Ako već jedna strana, zbog bilo kojeg razloga smatra da raskida ugovor, ona mora pismeno i obrazloženo o tome izvijestiti drugu stranu. Pogotovo jedna Banka, koja ne smije biti nepismena. Oni mene nikada nisu izvijestili da su zatvorili depozit, niti bi ja pristao na njegovo zatvaranje. S obzirom da se nisu javljali, ja sam smatrao da taj depozit postoji. I postojao je! Tako mi je, kad sam se počeo o svemu ponovno interesirati, a to je bilo u ljeto 2001. g., njihov službenik na šalteru, dao kompjuterski izlist da je depozit zatvoren neposredno prije toga, tj. dana 17.05.2001. g. Oni su se doslovno "sjetili" da taj depozit postoji kad sam ja 2001. postavio pitanje: Gdje su moje dionice?, te su ga tada zatvorili.

 

Pitanje:

Tko je dao nalog da se depozit zatvori?

 

Pašk Kačinari:

Ja sigurno nisam. Na tom kompjuterskom izlistu kojeg mi je dao službenik banke ne piše tko ga je zatvorio. No to je očito bila sama Uprava banke, tj. Franjo Luković i njegovi kompanjoni.

 

Pitanje:

Da li se iz izlista prometa moglo bar zaključiti kako se Vaš depozit koristio svih tih godina?

 

Pašk Kačinari:

Nikad nisu dali izlist prometa po tom depozitu. To je njihova "bolna točka", i "najstroža tajna". Jer bi se iz tog izlista kojeg skrivaju, vidjelo da su oni koristili taj depozit, (i sigurno je, mnoge slične) da bi kupovali dionice, i to sukcesivno kako su ih izdavali, sve do kraja 1993. g., ali ne za one čije su pare, već za neke tajne prikrivene vlasnike.

 

Pitanje:

Maloprije ste rekli da su Vam kupili dionice I emisije, serije A. Zar to nisu dionice izdane još 1989 g.?

 

Pašk Kačinari:

U tome je stvar. Emisija tih dionica je bila jedno trajno nezavršeno stanje, koje je tako trajalo sve do zaključno 31.12.1993. g. U tom periodu, a riječ je o vremenu rata, oni su jednostavno "iskoristili gužvu", te su bez ičijeg znanja i kontrole stalno povećavali broj dionica I emisije, serije A. O tome su stalno u svojem Glasniku izdavali podatke, ali im se brojke jednostavno ne slažu. Broj tih dionica se stalno mijenjao i rastao. Njih je na dan emitiranja dionica I emisije, serije A bilo 851.827 dionica, da bi taj broj stalno sukcesivno rastao i mijenjao se sve dok se dana 31.12.1993. nije ustalio na 1.862.115. Tako je čak 1.010.218 dionica I emisije, serije A nastalo doslovno ni iz čega. Međutim, sve su te naknadno upisane dionice bile prijavljene baš kao dionice I emisije, serije A, sa nominalom od 1.000,- Hrd, pa su oni meni morali iz cjelokupnog iznosa depozita kupiti baš dionice I emisije, serije A, i to po njihovoj nominalnoj cijeni. Time sam ja stekao sva prava izvornih osnivača banke, dakle prava dioničara upisanih na dan 27.12.1989. g.

 

Pitanje:

Kako se broj dionica mogao jednostavno «mijenjati rasti» kako Vi to kažete? Koje je bilo pokriće za takvo što, za izdavanje novih dionica?

 

Pašk Kačinari:

Oni nisu bili prijavili niti emitiranje nove emisije dionica, niti povećanje temeljnog kapitala. Te su dionice jednostavno pripisane dionicama izdanim na dan 27.12.1989. g., ali baš sa svim pravima izvornih osnivača. To se radilo tako da je banka donijela, meni nepoznat broj, odluka o izdavanju njenih dionica, kojima su mijenjane odredbe izvorne odluke o izdavanju dionica, i to svaki put sa zakonom zabranjenim učinkom "unatrag". To se zove retroaktivan učinak, i to brani i Ustav Republike Hrvatske i njeni zakoni. Međutim, njima se cijelo to vrijeme kad su stalno nadopisivali broj dionica I emisije serije A, povećavao broj osnivača. Tako ih je sa broja od 1.287, koliko ih je bilo na dan 27.12.1989. broj narastao na 1.484, tj. za novih 197 dioničara. Međutim, cijelo to vrijeme je banka primala uplate komitenata po osnovi garantnih depozita, među kojima je bio i moj depozit. To znači da su oni doslovno ukrali dionice koje su kupili sredstvima mog depozita, te su te dionice upisali na ime nekog trećeg, meni nepoznatog dioničara, koji se je nalazio među ovim novoupisanim dioničarima. Kasnije su, 31.05.1994. "pronašli" povećanje temeljnog kapitala u svojim poslovnim knjigama, te su onim dioničarima koji su tada bili upisani, uvećali broj njihovih dionica za 42,86%. Dakle i onaj kome su pripale moje dionice, koje su mi pokrali, je na ime tih mojih dionica tada dobio uvećanje od 42,86%.

 

Pitanje:

Zna li se identitet vlasnika tih novih «dionica», koje su, čini se, nastale ni iz čega?

 

Pašk Kačinari:

Na te dionice koje su pokradene dok se pucalo upisali su se raznorazni off-shori tadašnjih moćnika iz "tehnomenadžerske" klike HDZ-a i pojedinci iz same uprave banke, na čelu sa Lukovićem. Oni su tako pokrali najveći gospodarski subjekt u Republici Hrvatskoj, tako da u toj banci nikad nije bilo nikakve pretvorbe i privatizacije, te država nije od tih dionica dobila ni centa.

 

Pitanje:

Vi dakle tvrdite da je zaobiđen zakoniti proces privatizacije u slučaju upravo najveće banke u Hrvatskoj?

 

Pašk Kačinari:

Odgovorno tvrdim da je na početku privatizacije u Hrvatskoj, 1995. najveća banka u zemlji već bila privatna, a većina poduzeća koja su tada privatizirana su bila dužnici upravo te banke. Oni koji su pokrali dionice "Zagrebačke banke" i proglasili se, preko svojih off-shora njenim vlasnicima, imali su tako "u šaci" većinu tih poduzeća koja su 1995. išla u privatizaciju, i dakako, samim tim i njihove nove vlasnike.

 

Pitanje:

Kako je točno došlo do te krađe, tj. koja je bila tehnologija putem koje su novi, po Vašim tvrdnjama, nelegalni vlasnici, došli u fizički posjed dionica Zabe?

 

Pašk Kačinari:

Putem tajnih dražbi koje je organizirala sama Uprava ZABA, i to putem njenog današnjeg potpredsjednika, Nikole Kalinić i preko Duilia Belić. Oni su se u tim dražbama "riješili" izvornih osnivača koji su bili uplatili u osnivački ulog banke 1989 g., njih 1287, dakle većeg dijela Hrvatskog gospodarstva, u kojem su radile na desetine i desetine tisuća radnika. Te dražbe su bile farsa gdje je Uprava banke bila i tajni kupac i punomoćnik prodavatelja i organizator dražbe, a dražbu je vodila po tajnim pravilima. Da bi se snašli u toj prijevari i pljački napravili su skicu pljačke, koju su nazvali "Hodogram", a u njoj se vidi da su čak izmislili novu riječ; "jeftimba" da označe postupak maksimalnog snižavanja cijene dionice, kako bi ju kupac - tj. oni sami - kupio nizašto. Sve te dražbe su vodili kao "dražbe na dolje", dakle dražbe gdje je cilj ostvariti što manju cijenu za klijenta - prodavatelja. I o svemu tom su ostavili pisani trag, kojeg su potpisivali ili Duilio Belić sam, ili uz supotpis Nikole Kalinić. Postoji sačuvan i "Plan privatizacije ZABA", gdje se vidi da su dionice imale prelaziti na "HOLDING ZABA". No osnivač tog "Holdinga" je bila sama banka - dakle banka je imala na taj način preuzimati svoje vlastite dionice, ali na takav prikriveni način. Da je sve to bila jedna tajnovita farsa vidi se i iz toga što ni sam revizor banke nikada nije mogao znati koliko dionica ZABA ima. U svim sačuvanim izvješćima revizora, sve do danas, navodi se da banka ima "određeni broj trezorskih dionica", a da ni revizor ne zna, koliko je tih dionica. Oni su sve te pokradene dionice "bacili" u trezor, pa su onda, što je protivno zakonu, njima glasovali na skupštinama banke. Da bi mogli naknadno podešavati bojeve, nikad nisu obznanili koliko je tih trezorskih dionica.

 

Pitanje:

Ispada da je Zaba, od najveće banke u Hrvatskoj postala nešto virtualno -  virtualno privatizirana banka sa virtualnim vlasnicima virtualnih dionica, nešto poput računalne igrice?

 

Pašk Kačinari:

U tome leži "crna magija" slučaja ZABA. "Zagrebačka banka" nikad nije bila privatizirana, ali je ipak nekim čudom privatna. Država Republika Hrvatska nije od te fiktivne privatizacije, dakako, dobila ni centa, niti je ikada bilo koje tijelo državne vlasti u Hrvatskoj odlučivalo o privatizaciji ZABA. Niti jedno tijelo pravosudne, upravne ili zakonodavne vlasti nikada se nije time bavilo. Vlada Republike Hrvatske, Narodna Banka, Državna Revizija, Fond za privatizaciju, nemaju nikakvog saznanja o tome kada je i kako ta banka privatizirana. Ali ju ipak vode kao privatnu. Time što nitko ne zna kad je ta banka privatizirana, a tvrdi se da je privatna, to je kao tvrditi da netko postoji, a pouzdano se može utvrditi da se nije rodio. Dakle, ti fiktivni vlasnici te banke su nešto kao duh, ... ili zloduh.

 

Pitanje:

Može se reći, dakle, da je sadašnje stanje u Zabi, najblaže rečeno, krajnje nedefinirano?

 

Pašk Kačinari:

Ukratko se svodi na slijedeće: jedna grupa sasvim nelegalnih kvazidioničara, preko svojih off-shore firmi "drži" dionice "ZABA", i od njihovih čuvara iz Italije i Njemačke prima još za to naknadu - dividendu.

 

Pitanje:

Kakvu dividendu?

 

Pašk Kačinari:

Ti domaći kvazivlasnici, odnosno te off-shore tvrtke koje drže "domaći dečki" su zamijenili dionice sa "Unicreditoitaliano", koji im je radi toga izdao tzv. "nove Unicredito dionice". Na te dionice oni primaju dividendu - to je dividenda za 96% dionica najveće banke u Hrvatskoj. U tu "kombinaciju" je ušla i "Varaždinska banka", dakle prima se dividenda za daleko najveću bankarsku grupaciju u Hrvatskoj. Ta dividenda se isplaćuje po kojekakvim off-shore zonama po svijetu, po kojekakvim otocima koje ni profesor zemljopisa ne zna naći na zemljopisnoj karti, a sve u džepove "domaćih dečki". Riječ je, da ne bude nepreciznih navoda, o "dečkima iz kafića "Hennessy" u Kačićevoj ulici.

 

Pitanje:

To ne bi bio prvi put da se isti kafić spominje kao jedan od neformalnih centara moći u današnjoj Hrvatskoj?

 

Pašk Kačinari:

O kakvim to "centrima moći" govorimo? Kako može u jednoj zemlji u dvadesetprvom stoljeću postojati "centar moći" koji se sastoji u tome da je netko pokrao dionice banke i drži te dionice, i da, po toj logici nitko ne bi smio postaviti pitanje o tome.

 

Pitanje:

Ipak, Vi kao - još uvijek vlasnik nekih dionica - bez razlike pokušavate ostvariti svoja prava i unutar same banke, osim što ste se obratili sudovima?

 

Pašk Kačinari:

Da. Naime, ja sam vlasnik dionica na donosioca, te dionica na ime koje su nastale konverzijom dionica na donosioca na dionice na ime. Ukupno sam konvertirao 3 dionice na donosioca u dionice na ime, pa temeljem njih glasam na Skupštinama banke, tek toliko da nitko od gospode čuvatelja dionica iz Njemačke i Italije, te nitko od gospode iz banke ne bi mogao reći "da nije znao".

 

Pitanje:

I što se događa na tim Skupštinama banke na kojima sudjelujete?

 

Pašk Kačinari:

Preglasaju me za preko osamstodevedesettisuća glasova naprama jedan. Ali čuju sve moje argumente. Slušaju to satima svake godine na skupštini, ali nemaju ama baš nikakav protuargument. Oni jednostavno nemaju što reći. I nisu navikli da im netko postavlja pitanja. Zato su zbunjeni.

 

Pitanje:

Po onome što Vi tvrdite, Skupština Zabe se praktično sastoji od fantomskih dioničara, koji glasaju sa fantomskim dionicama?

 

Pašk Kačinari:

Da, sve, ama baš sve u svezi tih dionica na donosioca dokazuje da je njihova knjiga dionica jedan falsifikat. Prije svega na svakoj dionici na donosioca, koja je sačuvana, piše da ih je izdano 50.000 komada. Oni pak u svojim glasnicima iz onog vremena navode podatak od 25.000, a danas ih u knjizi dionica imaju 11.325. Dakle postoje tri sasvim kontradiktorne brojke, koje jedna s drugom nemaju veze. No najmjerodavniji je ipak podatak o 50.000 komada, koji piše na svakom sačuvanom primjerku. Uostalom na to ukazuju i serijski brojevi, npr. imam dionice sa serijskim brojem koji prelazi četrdesetdevettisuća. To dokazuje da ih nije izdano ni 25.000 ni 11.325. Osim toga, ja sam tri dionice konvertirao u dionice na ime, a oni ipak nisu to evidentirali u knjizi dionica, a izdali su mi, još 15. travnja 2004. g. Potvrdu o konverziji. Dakle, kad ta njihova knjiga dionica ne bi bila jedna "igranka" i "nariktaljka", onda bi se samom tom konverzijom broj dionica na donosioca smanjio za tri, a broj dionica na ime povećao za tri. No, oni su mi izdali potvrdu, i priznali mi pravo da sudjelujem na skupštini baš kao dioničar na ime (prije sam sudjelovao kao dioničar na donosioca), ali su to zaboravili evidentirati u knjizi dionica. Ovaj propust se dogodio kad su već "Allianz" i "UnidreditoItaliano" figurirali kao vlasnici, i delegirali predstavnike u nadzornom odboru banke.

 

Pitanje:

Osim Vašeg, u javnosti su detaljno izložene još dvije velike afere vezane za Zabu, slučajevi «Gavrilović» i «Retag»? Ima li suštinske povezanosti između njih?

 

Pašk Kačinari:

Sva tri slučaja, premda nisu isti, ukazuju na to da je banka pokradena, i da su u njoj nestajale dionice. U slučaju "Gavrilović" riječ je o tome da je kod Trgovačkog suda upisano da je "Gavrilović" nasljednik izvornih osnivača banke, te da su njegovi prednici, bili među izvornim osnivačima banke 1989. g. Dakle piše da su dionice postojale, i da onaj koji pita za njih ima pravo to pitati jer su njegove, ali dionica nema. Banka "nema papire" kako je to nestalo, ali su dionice, "dok se pucalo" ipak nestale. U mojem slučaju riječ je o tome da sam ja uplatio po osnovi garantnog depozita za izdavanje dionica I emisije, serije A, dakle to je bila uplata u osnivački polog banke, temeljem koje su morali izdati dionice I emisije, serije A, na moje ime, po njihovoj nominalnoj vrijednosti. No moje dionice su upisali na ime nekog trećeg, koji je umjesto mene prisvajao prava izvornog osnivača banke. U slučaju "Retag", riječ je o tome da je njegov prednik, nekadašnji "Tekstil" Karlovac, bio među izvornim osnivačima banke, koji je uplatio u osnivački polog. Međutim, on nije htio dionice, već je, prilikom reorganizacije banke u dioničko društvo zahtijevao isplatu osnivačkog pologa. Banka je taj osnivački polog zadržala za sebe, te na to ime upisala dionice tko zna kome, a "Tekstilu" je godinama onemogućavala isplatu, tj. ukrala je novac, na ime kojeg je upisala nepoznatog dioničara. No taj pokradeni novac je na kraju ipak morala vratiti, dakako, nakon svih tih godina, uz velike kamate.

 

Pitanje:

S obzirom na stanje pravosuđa u Hrvatskoj, razmišljate li o tome da se obratite sudskim instancama u inozemstvu?

 

Pašk Kačinari:

Da, angažirao sam odvjetnika u Sjedinjenim Državama Amerike. Naime, time što su se kao čuvari pokradenih dionica pojavile velike međunarodne bankarske grupacije, čije dionice kotiraju na burzama širom svijeta je "zagađen" i "inficiran" cijeli međunarodni bankarski poredak. Stoga su za ovaj slučaj nadležni i zainteresirani mnogi, i s obje strane Atlantika, a moj odvjetnik u Americi će na sve te adrese poslati dokaze o krađi i falsifikatu. Tako da nema šanse da se bilo tko "samo tako izvuče iz ovog slučaja".